Přijomna papjera, dobre wuhotowanje, najwšelakoriše přinoški: Hižo kónc lěta 2021 wozjewi finski časopis »Särö« (čisło 45, str. 56–71) mj. dr. kompaktny přinošk k serbskej literaturje. Na spočatku steji nastawk wo Serbach w Hornjej a Delnjej Łužicy z pjera wersěrowaneho literarneho přełožowarja, polyglota a přećela Serbow Eera Balka (* 1955) »Saksan sorbit – vähän väkeä, paljon kirjailijoita« [Serbja w Němskej – mało ludźi, wjele spisowaćelow]. Podnadpismje nastawka prowokujetej: (1.) »Kansa katosi – ja löytyi uskonpuhdistuksen ­aikaan« [Lud so zhubi – a so namaka při reformaciji], (2.) »Kansaa suurempi kirjallisuus?« [Literatura wjetša hač lud?]. Balk praji k tomu w komentarej awtorce: »... mam za to, zo serbska literatura je w pozitiwnym zmysle nadměrnje wulka porno ludej, ale njecham to čitarjam direktnje nanuzować, a tež zo wěsta wohroženosć kultury wuwiwa w ludźoch wosebitu čućiwosć, kiž je pytnyć w literaturje.« Wón widźi Hornju a Delnju serbsku Łužicu, wobhladuje ju geografisce kaž tež literarnohistorisce a pomjenuje aktualne wuwića kaž rjad młodeje literatury Paternoster, internetny literarny konopej abo serbskiTV z literarnymi přinoškami na YouTube. Balk cituje Jurja Brězana (1916–2006) a Jakuba Barta-Ćišinskeho (1856–1909). Zo praja Finojo Němskej Saksa, je rěčna zajimawostka, kotraž pokazuje so mj. dr. na nastawkej dodatej karće cyłeje Łužicy ze serbskim sydlenskim rumom a pomjenowanjom pomjeznych krajow. Nimo toho je nastawkej přidate čornoběłe foto Pawoła Roty z NDRskeho časa z Hanu Chěžcynej w katolskej drasće (1887–1984), znatej bajkarku a maćerju basnika Jurja Chěžki (1917–1944) ze šulskimi dźěćimi na jeho ródnym statoku w Hórkach. Běłočorny negatiw kaž tež foto Karla Schmidta z lěta 1896 z dwěmaj młodymaj žonomaj w serbskej drasće na čołmje na Lědach tworitej přechod k basniskej mini-antolo­giji pod titulom »Kalojen metsä – Kolme runolijaa Lusatiasta. Lenka, Kito Lorenc, Róža Domašcyna Runojen suomennokset sorbin kielestä ja tekijöiden esittelyt Eero Balk« [Rybowy lěs – Třo basnicy z Łužicy. Finske přełožki basnjow ze serbskeje rěče a prezentacije Eero Balk]. Balk wubra a přełoži baseń Lenki – Christiany Piniekoweje (* 1958) »Zapózdźone wótegrono starkej«, baseń Kita Lorenca (1938–2017) »Dźiwne přeměnjenje« a basnje Róže Domaš­cyneje (* 1951) »Njeprašej so« (za Edit Pjenkowu), »Hra z měnjatymi rólemi« kaž tež »Norje«. Poslednjej wozjewištej so z hornjoserbskim pendantom. Z nadpismom »Rybowy lěs« poćahuje so Balk na baseń Lorenca a zdobom na změny łužiskeje, serbskeje krajiny a jich ludźi. K prezentacijam-anotacijam awtora a awtorkow su dodate po fotach rysowane portrety. Hižo na stronje štyri časopisa wabi so za předstajenje serbskeje literatury pod titulom »Sorbien runoutta – Saksan itäosissa elävän slaavilaisen kansan kirjallisuuselämä on vilkasta« [Serbska poezija – Literarne žiwjenje na wuchodźe Němskeje bydlacych Słowjanow je čiłe]. A tu je přidate foto njeznateho fotografa, wubrane z knihi Rudolfa Helma »Deutsche Volkstrachten«, wudateje w Mnichowje 1932, kiž pokazuje žonu a holcu w rozdźělnymaj žarowanskimaj drastomaj z Klětna ze srjedźneje Łužicy. Balk njepřewostaji ničo připadej, mudrje rozsudźiwši, předstaji na mało stronach wobšěrne literarne tworjenje Serbow z kritiskim, ale přichilenym wóč­kom.

takle pisaše Ota Wićaz wo Janje Radyserbje-Wjeli, kiž bě jeho nanowski přećel. Po slědach tutoho prócowarja podaše so 12 čłonow towarstwa Přećeljo Smolerjec kniharnje dnja 17. junija po Budyšinje. Jeho slědy po cyłym měsće nadeńdźeš, jelizo to chceš. Na Židowje, njedaloko schodow na Hrodźiško, steješe jeho ródny dom. Dwustote narodniny by Jan Radyserb-Wjela lětsa woswjećił.

Čłonojo towarstwa Přećeljo Smolerjec kniharnje na slědach Jana Radyserba-Wjele Foto: Róža Domašcyna Po šěsć stacijach předsyda towarstwa, Franc Šěn, přećelow serbskorěčneje literatury wjedźeše a jim zajimawostki ze žiwjenja wučerja, basnika, spisowaćela a ludowědnika powědaše. Čłonce towarstwa, samej basnicy, čitaštej pokazki z jeho wobšěrneho basniskeho dźěła. Radyserb chodźeše do stareje šule na Židowje. Po tym dźěłaše jako kruwar pola burow. Arnošt Bohuwěr Jakub, tehdy farar Budyskeje Michałskeje cyrkwje, je jemu na krajnostawski wučerski seminar dopomhał. Radyserb bě 1867 prěni wučer na nowej šuli na Židowje. Ale nic jenož tam, tež na Budyskim gymnaziju je wón serbšćinu podawał. Nimo toho redigowaše časopis Serbski Nowinkar, nawjedowaše spěwarske towarstwo Lumir, zběraše přisłowa a hrona, pisaše do nowin a časopisow a bě awtor dźěćacych hrónčkow, hódančkow a prěnjeje wuměłskeje prozy w serbskej rěči. Na tutym popołdnju wědźachu čłonojo towarstwa Jana Radyserba-Wjelu w swojej srjedźiznje.

RÓŽA DOMAŠCYNA

W awgusće wuńdźe w nakładnistwje Pop serbsko-němska basniska zběrka »Posledni sněh/Der letzte Schnee« Traiana Popa Traiana, z dwanaće grafikami Boženy Nawka-Kunysz. Do serbšćiny přenjesłoj staj jeho basnje Dorothea Šołćina a Benedikt Dyrlich. Tu wozjewjeny tekst je wujimk z epiloga zběrki.

 

Basnik a rebel, nakładnik a wupućowar, diskjokej a dźiwadźelnik, wudawaćel a redaktor.

Z tutymi a dalšimi wopřijećemi hodźi so Traian Pop Traian jadriwje charakterizować. Ja sam pak rady swojemu přećelej a koleze z gildy pisacych z wutroby přidam: Traian słuša ze swojim lěta 2002 załoženym nakładnistwom, kotremuž Pop-Verlag rěkaja, sobu k najpłódnišim spěchowarjam noweje wuchodno- a južnoeuropskeje literatury w Němskej a w tutym wobłuku mjeztym tež k spušćomnym wudawaćelam serbskeho pismowstwa. Wo tym swědča mnohe knižne a časopisne wozjewjenja słowjanskich a z tym tež serbskich awtorkow a awtorow z jeho nakładnistwa.

 

Wobalka zběrki »Posledni sněh/Der letzte Schnee«

W pjatym lěće noweho lěttysaca so z wulkim brodatym a dołhowłosatym Rumunčanom, rodźenym 1952 w Brașovje (němsce: Kronstadt) a bydlacym a tworjacym wot lěta 1990 w šwabskim Ludwigsburgu, zeznach na zeńdźenju eksiloweho spisowaćelskeho zjednoćenstwa PEN. Wot wšeho spočatka mje Traian překwapi ze swojim bjezposrědnym zajimom za nakromne a druhdy schowane a wosyroćene literarne krajiny Europy, tež za literaturu a wosud najmjeńšeho słowjanskeho ludu. Při tym Traian přeradźi, zo jeho wosebje tworjenje Kita Lorenca (1938– 2017) puta, zo zaměrnje sćěhuje a wobdźiwa jeho poeziju. Z přispomnjenjow wusłyšach respekt a měnjenje, zo Lorencowe basnje wusahuja z přerězneho wobłuka literarneje produkcije w Němskej; a zo z rěče serbsko-němskeho basnika duch znapřećiwjenja wuchadźa, tohorunja wěste šibałstwo, překročace mjezy pokorneho rěčenja a stajace nadutu a misionarsku rěč prědarjow w politice a medijach do prašenja.

▶ Kniha wo Serbach wušła

W Beogradskim nakładnistwje Svet knjige je wušła publikacija »U lepoj domovini Lužičkih Srba« (W rjanej domiznje Łužiskich Serbow), kotruž je Mićo Cvijetić wudał. W knize wopisuja so stawizny a aktualna situacija Serbow, politiske wobstejnosće, identita a tradicija. Nimo toho předstaja so wusahowacy zastupjerjo Serbow z wobłuka literatury, wědomosće a kultury kaž tež kulturne institucije.

▶ Wo Warnočanskej generaciji w Praze

Wědomostnicy Serbskeho instituta dr. Jana Piňosowa, dr. Jana Šołćina a prof. Thomas Menzel su na přeprošenje towarstwa »Společnost přátel Lužice« 6. meje w Praze wuslědki interdisciplinarnych slědźenjow wo tak mjenowanej »Warnočanskej generaciji«, młodych Serbach, kotřiž chodźachu po Druhej swětowej wójnje na tamniši gymnazij, předstajili a wo wuwiću serbskorěčneho kubłanja diskutowali.

▶ Chór Lipa dwójce

wustupił

Njedźelu, dnja 8. meje, je chór Lipa zhromadnje z Markleebergskimi wokalistami w Starej wikowanskej bursy w Lipsku serbsko-němski koncert pod hesłom »Hudźba zwjazuje« wuhotował.

Nimo toho wuhotowachu spěwarjo chóra 22. meje swój tradicionelny nalětni koncert na zahrodźe klóštra Marijineje hwězdy, hdźež zaspěwachu nimo Zejlerjowych a Kocorowych pěsnjow twórbje něhdyšeho dirigenta Jana Bulanka składnostnje jeho 20. posmjertnin. Jako wjeršk zaklinča wurězk z komiskeje opery »Předata njewjesta« Bedřicha Smetany. Nimo »Lipkow« wustupi na tutym popołdnju tež Chór Šule Ćišinskeho.

Před 125 lětami zemrě 7. smažnika 1897 serbski ewangelski duchowny, serbski basnik a spisowaćel Michał Domaška w Ketlicach a bu na tamnišim pohrjebnišću pochowany.

Arnošt Muka je Michała Domašku w nekrologu časopisa Maćicy Serbskeje 1898 wobšěrnje hódnoćił a chwalił. Mjez druhim wón pisaše: »Po dokonjanym prócy połnym zemskim dźěle spi wón wótcow spanje pod zelenej hórku w serbskim kraju na Ketličanskim pohrjebnišću. My pak z wutrobnej dźakownosću a z hłubokej želniwosću tež tu na njeho spominamy, spominamy na našeho horliweho serbskeho wótčinca, našeho njesprócniweho spisowarja, spěwarja a kěrlušerja Michała Domašku, z česću wusłuženeho duchowneho Nosaćičanskeje wosady, kiž je wot młodostnych lět našeho luda swěrny syn był, na jeho duchownym pozběhnjenju njewustawajcy dźěłał, wšitke jeho narodne prócowanja horliwje podpěrował a z luboznym słowom, z płódnym, žohnowanja bohatym pjerom a skutkom za naš serbski narod wustupujo, jón na modlerskej wutrobje nosył swoje žiwe dny.«

Pochad a wukubłanje

Michał Domaška narodźi so 23. nalětnika 1820 w Komorowje pola Rakec jako najmłódši mjez třomi synami jako dźěćo kublerja. 25. smažnika bu w Njeswačanskim Božim domje křćeny. W swojej ródnej wsy wosom lět we wjesnej šuli wuknješe. Jutry 1835 daštaj staršej jeho na gymnazij do Budyšina. Tu spřećeli so ze znatymi Serbami, wosebje z Jaroměrom Hendrichom Imišom (1819–1897). Wón běše mjez gymnaziastami, kotřiž su 1839 towarstwo Societas Slavica Budissinensis załožili. Tu pokazaštej so hižo zahe jeho wótčinski duch a narodne zmyslenje.

Před 150 lětami narodźi so 15. róžownika 1872 w Klukšu zasłužbny serbski wyši wučer, stawiznar, rěčewědnik a domi­znowědnik Měrćin Kral jako syn wučerja a kantora. Kralowy nan Handrij wučerješe najprjedy w Psowjach, na to w němskim Oderwitzu a potom w Ketlicach, hdźež běše Korla Awgust Kocor wučer a kantor. Jeho młódši bratr Jan bě wot lěta­ 1920 wyši šulski radźićel w Budyšinje. Jeho wuj Michał Awgust Kral (1836–1905) běše znaty wučer, spisowaćel a ilustrator, kotryž je dlěje hač štyri lětdźesatki spomóžnje w Sokolcy (Soculahora) pola Budyšina za swój serbski lud skutkował.

Jako syrota k wujej

Měrćin Kral nazhoni hižo jako dźěćo woporniwosć wučerskeho powołanja přez swojeho nana, kiž dyrbješe sčasami na 200 šulerjow wuwučować a k tomu tež słužbu w cyrkwi kaž při pohrjebach abo wěrowanjach wukonjeć. Hakle dźewjeć lět bě Měrćin, jeho bratr Jan bě hakle pjeć, jako zemrěchu 1891 krótko za sobu mać, dorosćeny bratr a nan. Wuj Michał Kral w Sokolcy přewza zastaranje syrotow. Měrćina da na wustaw do syrotownje w Drježdźanach, hdźež někotre lěta přebywaše. Hdyž běštaj hólcaj wotpowědnu starobu docpěłoj, da wuj wobeju wukubłać na wučerjow na Budyskim Krajnostawskim wučerskim seminarje, štož běše za njeho z dosć wysokimi pjenježnymi woporami zwjazane. Měrćin so tam wot lěta 1886 do 1892 wukubła a tež dopokaza, zo njeje lěta do toho w Drježdźanach swoju serbsku rěč zanje­chał a njeje serbsku wutrobu zhubił. Jemu kaž tež jeho bratrej Janej běše wuj Michał přikład jako dobry wučer, skromny čłowjek, slědźer přirody a stawiznow kaž tež spisar serbskich powědančkow.