Runja wosom dalšim wsam w Budyskim kraju wopominaja lětsa Poršicy 800. róčnicu swojeho prěnjeho naspomnjenja w lěće 1222. Składnostnje jubileja předstaja so serbske stawizny wsy a wosady.
Narodne wuwiće wobydlerstwa
Z dawnych časow sem ležeše kónčina wokoło Poršic wosrjedź serbskeho sydlenskeho teritorija. Hišće w 19. lětstotku bě němsko-serbska rěčna hranica poměrnje zdalena: we wuchodźe pola Wósporka, Ketlic a Lubija, w juhu podłu rjećaza Łužiskich horow, w zapadźe wokoło Biskopic a Kamjenca a w sewjeru hakle za Błótami. W Poršiskich wsach so žana industrija njezałoži, kotraž by němsku ludnosć přiwabiła. W ratarskej kónčinje wostachu Serbja w dalokej měrje mjez sobu, a jeli tola raz cuzy přićahny, so wón spěšnje tudyšim wobstejnosćam přiměri. W sebjewědomym burstwje so namrěte wjesne, křesćanske a serbske tradicije wot generacije ke generaciji dale dawachu. Tak móžachu socialne, rěčne a kulturne poměry na dołhu dobu konstantne wostać.
![Wołtarna płachta z wěnowanjom »Psches / Lubosz teje Woßady / ton 4.te Octobera / 1840.«, darjena składnostnje zapokazanja fararja Hendricha Awgusta Krygarja, je dźensa po cyłej Łužicy najstarši parament ze serbskim napisom. Foto: <b>zběrka Trudla Malinkowa</b>](/epaper/import/20220701075525_EPaperPage_960_1_19370/960_0008_59771_Malinkowa_Woltarna_plachta_ITX.jpg)
W lěće 1840 so wo Poršiskej wosadźe pisaše: »Ackerbau ist die Hauptbeschäftigung der tätigen Parochianen, welche bis auf sehr wenige Seelen der wendischen Nation angehören.«1